http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

GEJMING VELIČINE ZALOGAJA

DLC ubija obične igre

Svijet gejminga uglavnom je funkcionirao tako da bi nakon izlaska igre ljudi očekivali ekspanzije. Danas tu ekspanziju polako počinje zamjenjivati DLC. O čemu se tu radi?

Prije više od deset godina igre su funkcionirale sasvim drukčije. U doba CD-igara, nedostupnosti interneta i drukčije marketinške filozofije, ekspanzije su, u svojoj osnovnoj formi, predstavljale dodatke za igre u kojoj proizvođač nekolicinom dodataka i pojačanja igraču omogućava da u naslovu uživa još neko vrijeme. Samo ime 'ekspanzija' zapravo je sukladno formi proizvoda.

 


Ekspanzije su se proizvodile gotovo isključivo ako bi izdavači zaključili da je naslov rentabilan za izdavanje dodatnog sadržaja s istim imenom. Laički rečeno, ako je originalna igra bila dobro prodavana, autori bi napravili ekspanziju koja bi u velikom broju slučajeva oduševila fanove dodatnim sadržajem, a proizvođače dodatnom zaradom. Prema tome, načelni model iza izrade ekspanzija je u principu eksploatacija franšize.

 


Ipak, nije sve u novcima. U našim najljepšim sjećanjima mjesto će pronaći igre koje doslovno ne možemo zamisliti bez njihovih uspješnih ekspanzija. Prvi naslov koji nam pada na pamet je Diablo 2: Lord of Destruction, igra koju nakon proširenja skoro nitko normalan nije igrao u njezinom originalnom obliku. Velik broj ekspanzija trebalo je slijediti principe i mehanike koje je Lord of Destruction slijedio. Kad su kupovali proširenja, igrači su najčešće očekivali veliki revamp grafike, hrpu novih mapa, još veću hrpu novih neprijatelja, te manje očitog recikliranja sadržaja pronađenih u originalu. Diablo 2 ekspanzija je u principu sve upakirala u nastavak kampanje kombiniran s dva nova lika, kompletno novom mehanikom igre, dodatnim igrivim elementima, hrpom novih čudovišta, solidnim proširenjem priče i dobrih deset do dvadeset dodatnih sati igranja. Klasik koji gradi novi klasik je najlakša definicija onoga što je LoD donio.

 

Preslatko...


 

Mogli bismo nastaviti nabrajati naslove čije su ekspanzije predstavljale vrhunske primjere dobro odrađenog dodatnog sadržaja (Grand Theft Auto, World of Warcraft, Half Life 2, Baldur's Gate), no to nam nije namjera. Ono čime se ovog tjedna zapravo najviše planiramo baviti su mikro ekspanzije, također poznate pod imenom downloadable content ili skraćeno DLC. U svojoj osnovnoj formi, ovakve vrste ekspanzija paketići su dodatnog sadržaja koje igrač kupuje unutar igre ili pomoću igrinog store servisa. Zamislite to kao, recimo, da nemate novaca za čitav sendvič, ali vam gospođa u dućanu za kunu i pol dozvoli da uzmete jedan griz.

 

Samo jedan griz.


 

Sama ideja o distribuciji i izradi ovakvih smanjenih paketića gejminga zapravo je u isplativosti. Gledajte to ovako: kad biste odlučili izdati ekspanziju u klasičnom smislu, u većini slučajeva trebali biste platiti izradu i dizajn kutije te organizirati distribuciju. Nadalje, ne biste mogli jednostavno izraditi pet skinova za FPS, naplatiti ih pet dolara i poslati u distribuciju diljem zemlje. Morali biste se, konkretno, potruditi i napraviti veliko proširenje koje bi oduševilo sve gejmere i opravdalo investiciju u čitav projekt. DLC donosi faktor daleko manjeg rizika. On se distribuira digitalno, čime preskačete sve prtljancije s pakiranjem i tiskanjem medija. Kao drugo, nije uopće ograničen veličinom ili sadržajem.

 


Ovih dana pod DLC spada apsolutno sav dodatni sadržaj koji možete prikrpati svojoj omiljenoj igri. U svojoj osnovi, to je apsolutno svaka glupost koje se developer sjeti, a koja bi eventualno mogla donijeti sekundarnu zaradu od već kupljenog softvera. Najbizarniji i objektivno najgluplji DLC-ovi mogu se pronaći na online servisima za konzole. Sony i Microsoft jako dobro znaju da po pitanju piratstva konzola daleko bolje stoji od PC-ja. Toliko bolje, dapače, da se brojevi ilegalno distribuiranih naslova na računalima i konzolama doslovno ne mogu komparirati. Uzmemo li u obzir i to da se zbog nama nejasnog razloga DLC na konzolama bolje prodaje od onog na PC-ju, pomalo nam postaje jasnije zbog čega je čitava stvar na Playstationu i Xboxu daleko prisutnija. Da pojasnimo, za par dolara moguće je, recimo, kupiti alternativne kostime za vaše likove u Street Fighteru 4. Također je moguće kupiti nove modele za Pain, pokoje vozilo za Burnout i slično. Dotični naslov, na naše oduševljenje, ima i nekoliko jako dobrih DLC-ova poput onog gdje dobivate čitav novi otok na raspolaganje. Ipak, jako dobar dio mikro-kupnji za vaše omiljene igre je zapravo hrpa skinova, oružja i sličnih bedastoća. Ruku na srce, te stvari koštaju tamo negdje oko 15 kuna po komadu. Bez obzira na to, činjenica je da se svaka od tih bedastoća plaća i da ćete, ako se odlučite na to, vrlo često shvatiti da ste upravo potrošili previše novca na bezvezarije.

 

Gaming 4 Life!

 


Drugi oblik DLC-a, na kakav smo naišli u Biowareovim naslovima, mali paketići su u kojima dobivate jednu misiju ili posebno naoružanje. Načelno gledano, radi se o nečemu što je po kategoriji za jedan ili dva stupnja bolje od paketa skinova. Ipak, svi dodaci za Dragon Age predstavljali su jedinstven i zanimljiv dodatak koji se elegantno nadograđuje na igrinu priču i daje relativno osjetni bonus za fanove serijala.

 


Sad, što se tiče DLC-ova koji dolaze najbliže nekom standardu ekspanzije, tu među prvima stoji Bethesdin Fallout 3. Konkretno, čak pet ekspanzija izašlo je do danas, dajući Falloutu sate i sate dodatnih misija. Glavna razlika među dotičnima i DLC-ovima za Dragon Age: Origins leži u tome što su Falloutovi doslovno avanture za sebe. Nekoliko dodataka za Dragon Age jesu avanture, no u usporedbi s Falloutovima jednostavno ne dostižu tu razinu kvalitete. Ovakva nadogradnja koji Bethesda naziva DLC pack je prema našem skromnom mišljenju donja granica prihvatljivog standarda. Misije bi trebale biti integralni dio DLC-a, te bi trebale donositi ekskluzivnu opremu, neviđene negativce i po mogućnosti originalniji materijal. Time bi se, vjerujemo, opravdala investicija u taj sadržaj.

 

HD verzija Fallouta 3

 


Mnogi se sada pitaju zbog čega svi manji DLC-ovi nisu jednostavno besplatni. Pa, Valve je svojevremeno odlučio sve svoje Left 4 Dead sadržaje jednostavno proglasiti besplatnima na PC platformi. Njihova razvojna filozofija kod izrade spomenutog serijala je ta da se sve što naprave naknadno jednostavno ne prodaje, već se daje korisnicima kao besplatna nadogradnja. Microsoft se s time nije složio te se čak usprotivio Valveu i sve sadržaje prodavao preko Xbox Livea. Valve je reagirao i preko Steama sve PC i Mac verzije L4D-a na jedan dan spustio ispod cijene jednog jedinog DLC-a na Xboxu. Konkretno, obje igre mogli ste kupiti za ukupno 10 dolara. Valveova filozofija, naravno, nije jedna od najpopularnijih, s obzirom na to da većina tvrtki vjeruje da se sav ekstra sadržaj jednostavno mora platiti kako bi sam rad na njemu postao rentabilan.

 

Valveov Left 4 Dead 2

 


Najbolji primjer dobrog DLC-a koji jednostavno ne bi mogao proći da se ne naplaćuje, željno je iščekivani Battlefield Bad Company 2 DLC pod imenom Vietnam. Ovo će vas možda podsjetiti na onaj stari Battlefield Vietnam, no radi se o dvije sasvim različite igre. Battlefield Bad Company 2: Vietnam je masivan i poprilično atraktivan DLC paket koji igrača stavlja u poziciju američkog vojnika za vrijeme 'vijetnamske mirovne intervencije' tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća. Iako se konkretan naslov, jasno, naplaćuje, vjerujemo da će se u ovom slučaju to isplatiti.

 

Dobra stvar, zar ne?

 


Sve u svemu, stvar kod DLC-a je da je on u svojoj osnovnoj formi jednostavno mikro kupnja. Mikro kupnje su model koji već godinama sprovode Zynga, Turbine i Riot Games. Svaki od spomenutih u principu prodaje sadržaje svojih naslova na jedinstven način. Poanta je da se, ako se zakačite na njih, kumulativni troškovi podignu na otprilike jednu ili više kopija neke normalne igre. Poanta ovog fenomena je zapravo to da se posvuda jednostavno radi o pokušajima prodaje proizvoda. Novi svijet je pred nama i on na svaki mogući način pokušava izvući novac iz naših džepova. U neku ruku je to OK, s obzirom na to da firme koje rade dobre igre trebaju novčani feedback da bi to nastavile činiti.

 

Najbolje stvari su besplatne?
 


Međutim, nedefiniranost troškova koje igrač napravi tijekom igranja ono je što ih stavlja u drugu ligu u usporedbi s konkretnim Jewel caseovima. Premijski DLC će s vremenom postajati sve kompleksniji i bogatiji do trenutka u kojem će moći stajati rame uz rame s pravim ekspanzijama. Kad će se to dogoditi, ne znamo, no jedno je sigurno – nova vremena su pred nama i DLC je samo jedan od njihovih glasnika.

 

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije