http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

PUC-PUC, NJUBARO!

Fenomen zvan Call of Duty

Call-of-Duty-art
Za mnoge igrače Call of Duty predstavlja vrhunac FPS žanra. Kako bismo otkrili o čemu se ovdje točno radi, odlučili smo čitavu temu tjedna posvetiti ovom izuzetno zanimljivom serijalu.

Poprilično vremena prošlo je od izlaska prvog Call of Dutya. Serijal prvotno osmišljen sa strane Bena Chichoskog bio je namijenjen PC računalima, te predstavljao je direktan odgovor Activisiona na first person fenomen Medal of Honor – fantastičnu pucačinu koja je doživjela zavidan uspijeh na Playstation konzoli. Jesmo li spomenuli da je na njoj radio Steven Spielberg, te da je koautor bio DreamWorks? Da, Call of Duty dobio je zadatak ispuniti par poprilično velikih čizama. Ipak kada konkurencija stisne, sve je moguće uz malo udaraca bičem, par stotina prekovremenih sati i neuništivom voljom za uspjeh u utrci (gaming) naoružanjem. Franšiza, da budemo jasni, dolazi od duge loze manje ili više uspješnih pucačina iz prvog lica. Trik kod ovog svega je da se, upravo zbog promicanja duboke i potresne ratne priče iz Drugog svjetskog rata, priča i naracija trebla prezentirati kao pravi pravcati film. Na ovaj način žanr pucačina dobio je mnogima nepopularan pod-žanr visoko budžetnog FPS-a.

 

Ah ta davna, davna vremena...

 


Sad, kako da pojasnimo ovu umotvorinu a da previše ne siđemo sa osnovne misli vodilje članka? Pa, tako da igre poput Call of Dutya i Medal of Honora kompariramo sa igrama poput Duke Nukema i Dooma. Poanta kod prvospomenutih naslova je da se zbog blockbusterskog elementa i nabrijane priče do određene mjere utjecalo na samo trajanje igre. Na samome startu razlika između grupacija visokobudžetnih i „onih drugih“ pucačina ležala je upravo u stilu prikazivanja ratne drame koja je prije svega bila kao ona u holivudskim ratnim klasicima. Prvi Call of Duty bio je, ruku na srce, zaista dug po pitanju kampanje za jednog igrača. Problem u svemu tome je što se sukladno sa novim nastavcima čitava stvar polako pretvarala u filmski spektakl sa, barem u usporedbi sa ranim nastavcima, kratkom kampanjom za jednog igrača. Ono što, doduše, drži igru među najigranijim igrama na planeti nije njezin single player. Serijal obilježava specifična i vrhunski dorađena multiplayer opcija koja fanovima pucačina iz prvog lica plijeni pažnju već oko sedam godina.

 

Dođe nam da zaplačemo od nostalgije...

 

 

Ipak, krenuti od samog dna i samih početaka ovog serijala dosta je nezahvalan posao. Pogotovo uzmemo li u obzir oštro skretanje iz klasične niše World War 2 shootera u moderno ratovanje, kontemporarno naoružanje, pa sve do posjeta Hladnome ratu. Tematsko pokrivanje svih silnih konflikata na koje nam može pasti pamet solidna je baza za još barem deset nastavaka. Jedino što bismo na kraju mogli očekivati je eventualno Call of Duty: Prehistoric Warfare – gdje igrači biraju između baklje, kamena ili noža, te pokušavaju protjerati čopor velociraptora iz doline gdje obitavaju njihove obitelji. Bilo kako bilo, serijal je postao svijetski bestseler, posjetio zaista gomilu platformi te se u konačnici usidrio među najpoznatije i najuspješnije multiplayer shootere – rame uz rame sa CounterStrikeom, America's ArmyUnreal Tournamentom, Doomom i čuvenim retro-hitom Duke Nukemom. Medal of Honor također spada u ovaj popis kao Call of Dutyeva izravna konkurencija.

 

UT 3...i kampiranje.

 

 

 Mnogi među vama vrlo će vjerojatno favorizirati jedan ili drugi nastavak ove legendarne serije. Subjektivni pristup favoritima upravo zbog toga u ovom članku neće biti previše istaknut. Uostalom, gdje bismo stigli da Call of Duty krenemo kategorizirati po tome koliko se kojem igraču sviđa igra. Općenito je poznato da je serijal više nego uspješan. Problemi sa najnovijim nastavkom i njegovim modom za više igrača na Playstationu 3 u principu zbog ovoga nije baš glavna tema. No krenimo mi redom. Najbolje je opis ovog epskog serijala započeti sa prvim nastavkom, izašlim nekima davne 2003.

 


Prvi Call of Duty izašao je na PC-u, Xboxu, Mac OS-u i Playstationu 3, a igrača je stavio u gaće, hlače i šljem Američkog, Britanskog i Ruskog vojnika. Igra se dešavala u Drugom svjetskom ratu, bila je ganjana Quake 3 engineom i postigla je relativno visok uspjeh, s time da se i dan danas igra u svome modu za više igrača. Više, pretpostavljamo, zbog hardverskih zahtjeva koje zadovoljava velika većina današnjih PC kasa nego zbog činjenice da je sam multiplayer dobar (što je). Sve u svemu, jako dobro odrađena kampanja i dobar multiplayer garantirali su igrin uspjeh, te polučili izradom drugog nastavka. Valja spomenuti i kako je ovo bio Activisionov prvi korak u polje „povijesnih FPS-ova“, trenda koji će mnoge druge firme tijekom sljedećih godina barem pokušati kopirati. Ruku na srce, svi znamo da za pokretanje ove franšize nije napravljeno ništa preambiciozno. Svi znamo da ljudi vole (virtualno) prazniti drugim ljudima šaržere u glavu, te da svi vole napucavati naciste. Uzmemo li oba ova faktora u obzir, prvi Call of Duty bio je čisti win-win. Spomenimo samo još i da je igra izašla na PSN-u i Xbox Liveu kao Call of Duty Classic.

 

Call of Duty 1 i njegovih 20 poligona po modelu.

 


Dvije godine kasnije, potpuno neočekivano, stigao je i nastavak. Call of Duty dva opet vas stavlja u čizme pobjednika Drugog svjetskog rata, s time da se ovog puta borite u sklopu nekolicine drugih povijesno memorabilnih kampanja poput stoičke obrane Moskve od zločestih Nijemaca. Modovi multiplayer igre, koja je u ovome nastavku na PC platformi podržavala čak 64 igrača odjednom postali su toliko popularni da su se pojavljivali u svim sljedećim nastavcima serijala. Dotični uključuju Search and Destroy, Headquarters, te čuveni Capture the F(l)ag. Tematski dakle, ova igra nije baš napravila kvantni skok u odnosu na prvi Zov Službe, no to nije bitno. Atmosfera, dobar MP mod, fenomenalno dobro odrađena kampanja, strahovito velik broj modifikacija i sveukupna zaokruženost čitave igre smjestile su ju među najpoznatije i najigranije pucačine prošlog desetljeća.

 

Drugi Call of Duty i očito povećanje broja poligona.

 


Stvari se nisu previše odmaknule od osnovne premise sa trećim Call of Dutyem koji je izašao 2006. Ovog puta ste također stavljeni u savezničke čizme, te strpani u kampanju koja se odvija neposredno nakon dana D. Solidan multiplayer (koji mnogi smatraju čak inferiornim u odnosu na drugi Call of Duty s obzirom na pokrivene platforme) i jako dobra kampanja za jednog igrača osigurale su izradu nastavka koji je oduševio mase.

 

Samo za konzole, dječice...

 


Četvrti Call of Duty prvi je nastavak koji je odlučio odskočiti od klasičnog okružja Drugog svjetskog rata, te primiti se kampanje smještene u modernija vremena. Osim što je imao relativno kraću kampanju nego njegovi prethodnici, ovaj nastavak je unio mnogo noviteta po pitanju igre u više igrača. Od posebnog sustava unaprijeđivanja vašeg alter-ega u MP modu, pa sve do gomile modova, velikog broja solidnih mapa i dobro izrađenog naoružanja, Modern Warfare postavio je benchmark visoko budžetnim pucačinama iz prvog lica. Njegov primjer pratiti će svi nastavci do današnjeg dana, te će ironično, čak usmjeriti i konkurenciju da se pozabavi tematikom modernog ratovanja. Zbog hardverskih zahtjeva i relativne otvorenosti igri na privatnim modificiranim serverima, solidne rotacije mapa i visoke igrivosti, Modern Warfare danas slovi za favorita mnogim PC FPS rasturačima.

 

Moderno napucavanje. Favorit mnogih...

 


World at War izašao je 2008., te se vratio tematskim korijenima serijala. Da, opet se sve vrti oko razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata. U principu, World at War može se promatrati kao modernizirani klasični Call of Duty dokrpan sa svim famoznim nadogradnjama koje je Modern Warfare donio u žanr. Drugim riječima, tu su nadogradnje, perkovi i rankingsi – stvari koje su strahovito dobro prošle u igrinom prethodniku. Što se famozne igre za više igrača tiče, World at War nije postigao sveopću prihvaćenost kao Modern Warfare. Ipak, igra se po tradiciji prodavala k'o alva, te polučila vrlo dobar komercijalni uspjeh na svim platformama.

 

Ajmo nazad u Drugi svjetski...

 


Šesta sreća iliti Modern Warfare 2 izašao je 2009, te izravno nastavio priču prvog Modern Warfarea. O igri se u nekom načelnijem smislu nema što za napisati osim da je bila hardverski zahtjevnija, ljepša i do određene mjere dorađenija nego njen prethodnik. Ipak, mnogi tvrde kako je prvi Modern Warfare i dalje posjedovao bolju multiplayer bazu od svojeg nastavka. Upravo zbog toga, prvi MW još i dan danas po mnogim kuloarima nosi titulu jednostavnijeg i puno zabavnijeg multiplayer FPS-a.

 

Stvari sve više počinju ličiti na filmske trailere...

 


Sedmi i trenutno aktualan CoD čuveni je Black Ops. Osim što ga krasi objektivno najkraća kampanja za jednog igrača u serijalu (moguće ju je, naime, završiti za oko 3 sata i 30 minuta), obilježile su je i mnogobrojne kontroverze. Prije svega, svi znaju za čuvene probleme sa Playstation 3 verzijom igre. Također, hardverski zahtjevi za PC verziju također su poprilično visoki. Također u konačnici, tu je i famozni Zombies mod, tajni top drawn shooter, fenomenalna priča i solidan mod za više igrača. Na žalost, mnogi fanovi kvalitetnog multiplayera dosta se žale na samu igru zbog učestalih bugova. Drugi opet prigovaraju zbog njene relativno visoke cijene, te bezobrazno kratke (i već jednom spomenute) single player igre. Unatoč svim štucajima, Call of Duty: Black Ops trudi se biti inovativan po pitanju multiplayera, koji je ovog puta toliko nabrijan sa silnim customizacijama, perkovima, nadogradnjama i sličnim đinđama da mnogi gameri od sreće doživljavaju višestruke orgazme. Što se same prodaje igre tiče, ona ne zaostaje za silnom reklamnom kampanjom utreskanom u nju. Black Ops je, naime, jedna od najbrže i najuspješnije prodavanih igara u povijesti gaminga. Zaslužio on to ili ne, to sada u principu nije niti toliko bitno, s obzirom da je Activision toliko zadovoljan njime da već radi nastavak.

 

Call of Duty koji je praktički rekao ne Playstationu 3...nakon što je već izašao.

 


Naime, Call of Duty 8 iliti Modern Warfare 3 najavljen je prošli tjedan, te već plijeni veliku medijsku pozornost. Ići raditi nastavak igre koja po mnogima još treba hrpu patcheva da bi radila kako spada možda je licemjerna gesta (pogotovo uzmemo li u obzir da se radi o ekstremno mainstream naslovu). Ipak,  Activision zna dobro što radi – pogotovo kada shvati da u dvorištu imaju jednu od najprofitabilnijih keš krava s ove strane Pecosa. Što u budućnosti očekuje ovaj izuzetno popularan serijal još nije u potpunosti poznato. Jedno u što smo sigurni je da će Activision proizvoditi nastavke sve dok će ih gameri kupovati – a to je, sudeći prema sadašnjim statistikama, dovoljno da čitavu stvar cijedi još barem deset godina. Ako nas pitate, to je možda i dobra stvar – sve dok igra servira inovaciju, balans i pristupačnost koju su uspješno demonstrirali njeni najpopularniji i široj publici najdraži nastavci.

 

Demonstracija onoga što vas čeka ako se vratite CS: Sourceu. :D

 

 

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije