http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

KOCKICE, ŽVRLJE I PIŠTANJE IZ ZVUČNIKA

Vječiti sjaj retro gaminga

frog_bog
Ovog tjedna otkrivamo što to znači biti zaluđen retro igrama

Vjerojatno ste barem jednom u životu nabasali na nekoga tko sa žarom u očima priča o starim igrama. Kakva je to čarolija igranja prastarih igara na emulatorima ili dos boxu? Pa, mnogi od njih reći će vam kako ih za te naslove vežu sjećanja iz djetinjstva. Međutim, nostalgija nije ono što retro igre čini onim što one jesu. Bitno je u samom startu razlikovati nostalgiju od retroa. Poanta je da se velik broj igrača koji vole igre iz osamdesetih sa radošću sjeća onih naslova koji su ih zaokupljali i očaravali bez obzira na tehnologiju, što je ok. Međutim, ono što je po mnogima retro gaming ima malo veze sa pravim old-school naslovima.

 

Ovo NIJE retro...:)

 


Retro gaming zalazi duboko u koncept same igre. Zaobiđemo li samo pikseliziranu grafiku i starinsku pištavu glazbu iz speakera, poimanje igranja starih igara dosta je težak zadatak. Pravi pojam retro igranja više seže u samu konstrukciju igara nego u činjenicu da više manje svaki lik u igri izgleda kao kvadrat ili slovo abecede. Upravo radi toga igranje prastarih igara na PC-u ili još starijim konzolama daje šarm tom mističnom i šarolikom svijetu bugovitih 8 bitnih kretenarija.

 

Jeste li spremni? ZA KOMANDOA?

 


Drugim riječima, ako smatrate da su igre iz vašeg djetinjstva imale glavu i rep, da je svaka od njih imala smisao od početka do kraja, nemate pojma što je pravi retro. Za idealni primjer hardcore retro naslova, najbolje bi bilo spomenuti jednog od poznatijih predstavnika stare škole, pod imenom Jet Set Willy. Software Projectsov nastavak čuvenog Manic Minera bio je površan kao sam vrag, „obdaren“ apsolutno retardiranom pričom i krcan bugovima. Igra je, naime, bila toliko  čudno napravljena da ju je bilo nemoguće završiti. Kojeg to ima smisla, pitate se? Pa u tome što ova igra svjedoči Europskoj gaming industriji tijekom sedamdesetih i osamdesetih. „Industriji“ koja se ZAISTA nije trudila raditi igre koje danas znamo. Radilo se, naime, o digitalnim zafrkancijama koje su, ako ste bili dovoljno ludi da krenete igrati od početka do kraja, bile toliko blesave da su očaravale.

 

KAKVA ZIKA! RAWK!

 


Bug u igri koji je spriječavao da završite igru nalazio se na tavanu gdje biste, nakon ulaska doslovno pobrkali sve sobe u kući zajedno sa predmetima koji se nalaze u njima. Ovo je bilo popraćeno korumpiranom grafikom u velikom broju soba, što su autori opravdali sa jednim od najbizarnijih objašnjenja u svijetu gaminga. Konkretno – nakon što su korisnici počeli prigovarati na korumpiranu grafiku, autori su rekli da u potkrovlju ima otrovnog plina koji igraču muti vid. Doslovno. Zamislite da danas u MW3 ili Skyrimu naiđete na presmiješne vizualne glitcheve i bugove koji vam kompletno onemogućuju da završite igru, a da autori to počnu opravdavati kretenarijama samo kako bi izbjegli naporno patchiranje. Ne valja vam grafika? Pa lik se umorio, pa je legao. Ugasite PC, upalite ga za pola sada...možda se odmori.

 

Ćuveni bug sa Yugom 45 u novoj Forzi...
 


Osim igara koje imaju relativno malo smisla po pitanju same konstrukcije, tu su i naslovi koje apsolutno nitko ne bi igrao ovih dana osim da je pod utjecajem opojnih sredstava. Najbriljantniji primjer ovakvih „naslova“ sasvim je sigurno Frog Bog, stonerska ekstravaganca u kojoj kontrolirate bijelu ili rozu žabu koje skaču u zrak pokušavajući uloviti mušice koje lete uokolo. Poanta igre? Sakupljanje bodova. Ono što nas fascinira je kako osim dotičnog skakanja doslovno ne radite ništa. Pozadinska priča? Nema je. Glavni likovi? Dvije žabe, naravno. Poanta? Preživljavanje i trljanje niskog scorea frendu u lice.

 

Bog Frog na Intellivisionu. Feels good man!
 

Ako vam ni ovaj naslov ne ostavlja utisak o igrama koje su po nama esencija retro gejminga, onda definitivno trebate baciti oko na Hover Bovver, igru u kojoj kao srednjevječni muškarac kosite travu u svome dvorištu. I to je to. I da, dolazi vam susjed od koga ste posudili kosilicu, a i nekim čudom po vrtu vam trči pas. Izbjegnite psa i susjeda i to je to. Kraj priče. Zvuči abnormalno? Vjerojatno zato jer su za razliku od američkih i japanskih korporacija koje su radile profi igre većina Europskih igara bili hobi projekti koje su napravili entuzijasti nakon 8 sati rada u programerskim kućama, pekarnama i sličnom. Autori su, dapače, toliko otišli u krajnost da su napisali kako „do sada niste igrali niti jednu igru kao ovu“. Sigurni smo da nisu. Ulitmativna ironija bila bi igrati Hover Bovver kako bi ste se odmorili nakon pola dana košenja trave sa pravom susjedovom kosilicom.

 

Kosi tu travu, madafaka (moramo biti ekstremni u naslovu kako bismo povisili razinu adrenalina u igri)...

 


U čemu je poanta ovakvih igara? U tome da one predstavljaju duh gaminga koji toliko ne bavi komercijalnim uspjehom (barem ne intencionalno). Igre rađene sa strane hobista i nezavisnih autora predstavljale su u neku ruku koljevku indie gaming developmenta. Međutim, njihovi autori za razliku od današnjih nisu imali inspiraciju u obliku starih igara, gaming kulture ili pop-referenci. Oni su doslovno radili igre iz ničega. I upravo zbog toga ovakve naslove treba cijeniti kao pravi retro. Kao nešto što su igre bile nekad prije. Za njih nas, više ili manje, može vezati neka nostalgija. Međutim, ono što ih čini jedinstvenima je da u principu slijede neke spartanske principe (skakanje, pucanje, vožnja) i izvode ih na osebujan, i na našu radost, ponekad potpuno abnormalan način.

 

 

Hardcore sheet! OOO YAAA!

 


Igre na tragu old school ludila izlaze i danas, no teško ih je razaznati među gomilom komercijalnih šablona. Prva koja nam konkretno pada na pamet jamačno je Bishi Bashi, japanski čušpajz mini igara u kojima je doslovno jedina poanta nabijanje po kontroleru. Što radite u igri? Izbijate minu iz tehničke, pretvarate se u super heroja, punite gumu od bicikla i slično. Naravno, sigurni smo kako ovaj kultni hit nije rađen kao homage starim igrama. Međutim, duh besciljnog igranja ili jednostavno – zabave radi zabave čini ovu igru posebnom. Ako nam ne vjerujete, slobodno ju nabavite i bootajte u svojem starom dobrom Playstationu.

 

 

Netko je bio lud kada je ovo radio...

 

 

Sve u svemu, poanta retro igara, odnosno ono što ih čini zaista posebnima leži u jednostavnom pristupu. Ono što se u današnje doba naziva mini igrama u to vrijeme bilo je više-manje sve što ste mogli raditi. I upravo zbog toga igre koje smatramo pravim klasicima ne moraju nužno imati priču i imerziju kako bi bile zabavne. Čisti zen igranja retro naslova poput Manic Minera, Penetratora, Cata ili Pac Gala predstavlja ono što je stare igre činilo šarmantnima. Upravo to je neka vrsta kreativne nevinosti ili ludosti – koji god pojam vam više odgovara.

 

Beskonačni krug najurivanja ženskih mačaka...

 

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije