http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

RADIKALNO, ČO'EČE

Samo za alternativce, narode!

wallpaper_tony_hawks_pro_skater
Ovog tjedna smo tol'ko hip i kul da skejtamo, sviramo plastične gitare i plešemo odjednom!

Supkulture su posvuda. Trendovi nekima, životni stilovi drugima. Upravo radi toga proizvođači videigara ponekad odluče izvući pokoji dolar ako je dovoljna količina ljudi u konkretnoj 'alternativnoj' skupini zainteresirana. Zamislite samo potencijal koji leži u nekim 'hobijima'. Gledano s marketniške strane, sve se može prodati kao mainstream i kul. I upravo zato ćemo, iz čiste navike, nabrojati nama najzanimljivije 'alternativne' igre s ove strane Pecosa. I, ako je moguće, čim više njih morat će imati svoju posebnu periferiju. Znate, da se zaradi koja ekstra kunica.

 

Oh ya!

 


Naravno, pod ovim ne mislimo na indie igre. Njih ćemo spomenuti isključivo u slučaju ako pokrivaju upravo neku opskurnu supkulturu koju smo nekim slučajem odlučili ubrojiti u članak. Znate ono, kada su svi, apsolutno svi kul i hip sportovi isfurani i kada vam urednik stoji za vratom i kada morate isporučiti temu tjedna s još jednom bizarnom tematikom – tada se poseže za najdubljim grotlom užasa i izvlače ama baš najdebilnije igre.

 

Ak ti urednik stoji za vratom i ispucao si sve teme, reci ZI ĐI BI!

 


No, krenimo mi od onih koje su zapravo skoro pa normalne. Prva, nama definitivno najbliža srcu zbog toga jer smo stari nagužvani rokeri i tak, jer nam se debilira na tulumima sa plastičnim gitarama u rukama – te u konačnici, zbog toga jer je igra super i svi biste ju trebali igrati – je igra u kojoj svirate đitru. Da, da, govorimo o čuvenom gospodinu Guitar Herou i njegovom ljutitom, vrlo ljutitom (grrr) konkurentu Rock Bandu. Oba serijala su kroz vrijeme odmjeravali snage lineupima, grupijima, i grudnjacima bačenima na stejdž, no u konačnici su oba zapravo lagano poduvala. U prošlogodišnjoj superkrizi, već izmoždeni Guitar Hero prdnuo je na rosu (što je ok, s obzirom da je trojka bila zadnji stvarno dobar nastavak), ostavivši iza sebe hrpu uplakanih wannabe rokera i još veću količinu onih do neke mjere sretnih. Mislim, budimo realni – tko normalan ide stavljati stvari pune klavijatura i s dva akorda gitare u Guitar Hero? Igra se zove GUITAR HERO, za boga miloga.

 

SLEEEŠ!

 


Opet, u drugu ruku, nije da svatko voli rokerski stil. Hvala bogu, postoje i drugi smjerovi glazbe kao i njihovi fanovi. I upravo zbog toga proizveden je DJ Hero. Uostalom, hajde – bilo je samo pitanje vremena kada će se sjetiti napraviti nešto slično. Prvi nastavak, izašao sada nekima davne 2009, postavio je određenu dozu inovacije u žanr igara s ritmom te polučio dovoljno uspjeha da Activision izda nastavak. Za razliku od apsolutno svake druge igre u žanru, dvojka NIJE zahtijevala kupnju novog kontrolera. Dakle, jedna mikseta bila je sasvim dovoljna. Ili ako ste dovoljni pacijent da za igru u dva igrača kupite ekstra pult.

 

Malo rokanja. :D

 


Realno gledano, DJ Hero nije zaslužio loš publicitet koji je pokupio kroz vrijeme. Radi se o sasvim solidnoj rythm igri sa dosta dobrom glazbom (i par Lady Gaga mikseva koje najradije ne bismo spominjali) i zagarantiranim satima zabave. Prema skromnom redakcijskom mišljenju, igra je bolja od nekih 'poznijih' Guitar Heroa. Pogotovo ovog zadnjeg koji je umjesto da igračima da priliku da se igraju – daje nekoliko lekcija iz sviranja prave gitare.

 

Simpatično...

 


Sad, da se u potpunosti razumijemo – ljubitelji gitare kao glazbala definitivno bi mogli dati visoku ocjenu periferiji posljednjeg Rock Band naslova. Međutim, poanta je da se u konačnici ovdje radi o igrački. Dakle, ako netko želi učiti svirati gitaru, za to alati već postoje. Rythm igre su takve s razlogom. Svejedno, zbog nedavne krize u svijetu biznisa s videoigrama, abominacije poput Rock Banda i njegove pro gitare šiknute su u ropotarnicu povijesti kao nerentabilne. Iskreno, da su stali sa GH 3, mi bi bili sretni. Ne trebaju nam mikrofoni, ekstra gitare i oni presmiješni bubnjevi. Neka to sve ide k vragu, iskreno.

 

Plemenite namjere, loša prodaja.

 


Dosada ste vjerojatno zaključili kako te sve 'alternativne' igre moraju imati neku vrstu super kontrolera. E, pa ako ste mislili kako smo stali samo s onima koji su koliko toliko normalni, prevarili ste se. Nego, krenimo mi na mali flešbek. Nekoć davno na jednoj konzolici pod imenom Playstation, jedan mali studio odlučio je napraviti skejtersku igru pod pokrićem čuvenog i tada hip i kul skejtera Tonyja Hawka. I igra je bila nenormalno uspješna. Štoviše, toliko je bila dobra da je dosad izbačeno preko petnaest skejterskih igara s imenom Tonyja Hawka.

 

Rawk!


Mogli bismo pričati o epskim trikovima, o fluidnim kontrolama i tom čuvenom pristupu jednostavno za početi, teško za savladati. Međutim, jasno nam je kako lokalni puk puno više uživa kada pišemo o tome kako neko brutalno podbacuje. Stoga, premotat ćemo dobrih desetak naslova od prvog Tony Hawka i stati na čuvenom Tony Hawk: Rideu. Ovaj fantastičan, zapravo fenomenalan nastavak natjerao vas je da koristite baš posebnu periferiju rađenu za igru. Da, po sobi biste skakutali na plastičnom skateboardu. Sve bi ovo bilo jako jednostavno da dotični kontroler nije bio slabo napravljen, dodatno vam komplicirajući interakciju sa samom igrom.

 

Najbolja! sve! ikada!

 


Ipak, sve je to bilo ful kul i pucalo je na kućne skejtere – te u konačnici podbacilo tolikom silinom da je Activision planirao ugasiti franšizu. Na sreću, to nisu napravili do sljedećeg propalog nastavka Shred, koji je zapečatio sudbinu serijala ubacivši u mješavinu opciju snowboardinga. Naravno, sve ovo ponovno je začinjeno plastičnom periferijom koja je svojom čarolijom zapečatila serijal sve do kraja prošle godine kada je Tony Hawk osobno najavio nastavak rada na serijalu sa novim Tony Hawk Pro Skater HD naslovom, koji bi se trebao pojaviti ove godine. Nadamo se da ovog puta periferije neće biti.

 

Povratak korijenju? Nadamo se!

 


Posao kvalitetnog skejterskog naslova, barem što se malo više hardkor publike tiče, definitivno je zauzeo EA Black Boxov Skate, koji se za razliku od konkurencije malo više orijentirao na težinu i realizam. Polučivši čak tri naslova, ovaj serijal uspješno je pokazao kako nije potrebno izmišljati toplu vodu, već uzeti sve što je postignuto do sada i sve ispolirati koliko je to god moguće. Naravno, loše strane igre su već klasični product placement, preveliko oslanjanje na fizički engine (koji ponekad zna dosta podbaciti), kao i vrlo vrlo teško učenje kontrola.

 

Još malo lude fizike...

 


No ne ostaje svaki aspekt ulične kulture na skateovima, upravo zato jer postoje i BMX igre. Daleko zasjenjene u odnosu na svoju daskašku konkurenciju, ove igre uspjele su BMX kulturu dovesti u kakav-takav gaming mainstream. Žalosni dio priče je kako se zapravo malo tko sjeća podnošljivih naslova poput Matt Hoffman BMX. Umjesto toga, skoro svi znaju za skoro sramotno debilan BMX XXX u kojem, zamislite vi to, (polu)gole djevojke voze BMX-eve u klasičnoj ekstermnosportskoj eskapadi. Prekrasno, jednostavno prekrasno. Dođe vam da zaplešete od sreće.

 

BMX verzija Postala...

 


Kad smo već kod plesa, definitivno bismo spomenuli par naslova koji pucaj na ekipu koja se, konkretno, time i bavi. Naravno, sve to treba biti hip i cool, pa je shodno tome u čitavu jednadžbu ubačen B-Boying. Da, brejkerske eskapade velikih lica te scene možete proživjeti u solidno odrađenom PSP/PS2 naslovu B-Boy (maštovito, zar ne?) gdje pravilnim ritmom i sekvencama tipki tjerate vašeg plesača da radi sve kompleksnije i kompleksnije poteze. Iako igra nije postigla neki ludi komercijalni uspjeh, B-Boy zajednica ga je prihvatila objeručke. Znate ono, kada nema ničeg drugog... držiš se onoga što imaš.

 

Dobra stvar...:P

 


Ipak, plesne igre su dobile svoje mjesto pod suncem izlaskom Xbox Kinect kontrolera. Zapravo, mi u redakciji Kinect nazivamo kontrolerom za Dance Central, vjerojatno najbolje produciranu plesnu igru na tržištu. Naravno, uspjeh prvog nastavka i gomila plesnih rutina doveli su do neizbježnog izlaska dvojke – koja je također postigla odgovarajuću količinu prodanih kopija. Prema našem skromnom mišljenju, ove godine možemo očekivati novi Dance Central, a za godinu dana kada izbace novi i još bolji Kinect – Dance Central Kinect 2, koji će pored same igre zahtijevati i da se odjenete sukladno stilu glazbe na koju plešete.

 

TANCAJ TANCAJ!

 


Nakon što ste se iskejtali, izbibojali, izsnoubordali i nasvirali skoro svake gitare i bubnja dostupnih gejmerima stigli smo do kraja ovotjedne teme. Dobro je znati kako proizvođači pomno prate alternativnu scenu i pokušavaju zaraditi na novom Tonyju Hawku ili nekom sličnom neotkrivenom zlatnom rudniku. Žalosno je to što zapravo većina tih igara zapravo nije loša. Jesmo li zbog toga mi bedaci koji ignoriraju 'stvarno stanje scene'? Upravo zbog biznis spina na video igrama neki 'alternativni' naslovi većinom ispadaju kao blijedi pokušaj zarade na nekoj supkulturi ili trendu. I sve dok postoje trendovi i alternativni životni stilovi (koji su, konkretno, eksponirani u medijima) igre poput ovih će se i dalje proizvoditi. Upravo zbog toga, eto, mi jedva čekamo prvu kinect simulaciju plankinga!

 

Službeni trailer za Krešimir Lauš pro Planker!
 

 

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije