http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

NEMOJ S TIM PRED DJECU

I igre cenzuriraju, zar ne?

Cenzura
Gaming, ovakav kakav je, privlači hrpu kontroverze. I to više usputnim promatračima nego igračima. Odakle to sve?

Potaknuti nedavnim, nemilim događajima vezanim uz Black Ops i Medal of Honor, odlučili smo napisati pokoju o cenzuri. Zvuči dosta negativno, zar ne? Dođe vam da ustanete sa stolca i zamašete šakom prema vlasti koja vam oduzima pravo da znate. E, pa prije nego što neki od vas staroj razbiju luster u dnevnoj sobi, sjednite i smirite se – ovdje govorimo o apsolutno najbizarnijoj verziji cenzure – onoj u videoigrama. Ipak, prije nego što uđemo u temu, pogledajmo kako je do nje uopće došlo. Zamislite, recimo, da je cenzura igara čušpajz sa tri sastojka.

 

Strpate li masovne medije, video igre i javni moral u neki hipotetski lonac, neće se desiti ništa dobro. Masovni mediji su po definiciji mediji najšire „potrošnje“, a stavili bi ruku u vatru da dobar dio ljudi koji rade u njima pucaju isključivo na svakodnevne vijesti. Kako izlasci igara s nasilnom tematikom nisu baš kompletna rijetkost, nije nimalo čudno kako pokoja zna sletiti u jutarnje emisije ili neki retardirani editorial u lošem odgoju djece. Načelno gledano, prošlih par godina dosta je bilo trendy optuživati hrpe sprajtova za masovne ubojstva u školama, auto koji ne pali u 7 ujutro ili psa koji uporno skače preko ograde. Trenuci najveće slave ovakvog novinarstva definitivno su datumi izlaska nastavaka Grand Theft Autoa. Ta igra se, htjela ona ili ne, provlači po medijima koji joj (budimo realni) rade više reklame nego štete.

 

HAUS VORKING VORKING HAUS

 

Igre sa određenom dozom nasilja su, u drugu ruku, načelno promarane kao zabava za ekscentrike i granične slučajeve. Na opće oduševljenje svakog normalnog gamera, konzole poput Wiija uvele su gaming u svaku kuću i prodali ga kao „hip zanimaciju“ koju može igrati i baba i žaba. Ovo je u drugu ruku prouzrokovalo proizvodnju megatona katastrofalnih igara s minimalnom igrivošću i produkcijskim vrijednostima pod imenom „igre za casual gaming“. Ipak, ako deset novih simulacija Joge za Wii Fit mogu odvući pažnju dušebrižnika od jedne konkretne igre koja možda u sebi ima „sugestivne tematike“ poput korištenja eskplozivnih naprava (jer budimo realni, svaki maloljetni delikvent u Super Bombermanu uči kako da s kockicom C4 i Gameboy Advancedom digne svoj razred u zrak).

 

Razbij pali, žari!

 

Javni moral je pak najgora stvar o kojoj u kontekstu gaming kulture čovjek može raspravljati. Formiran sa strane mase i oblikovan neprestanim bombardiranjem vanjskim utjecajima koji blage veze nemaju sa dobrim namjerama (a kamoli moralom), ovaj sastojak našeg hipotetskog čušpajza je blago sklon ksenofobiji. Neobične stvari. Stvari kojima se „nije bavilo u moje vrijeme“. Nešto na što se ljudi nisu navikli ili se gleda kao zabava za eskapiste sa kroničnim pomanjkanjem seksualnih aktivnosti. Da, znate o čemu pričamo: gledištu velike većine starijih generacija na igre u kojima se čuje išta više od uspješnog slaganja reda karata u pasijansu.

 

Sad zamislite kada se sve ovo skupi, strpa u zamračenu sobu i ostavi na dva sata. Dobivamo sustav koji, na vrlo sistematičan način, nastoji kategorizirati digitalnu zabavu. Znalaca ili iskusnih igrača u tome, nažalost, ima jako malo. Ovdje govorimo o strahovito simpatičnoj kombinaciji hipotetskog moralizma, čiste zarade i patroniziranja masa.

 

Da budemo potpuno jasni: daleko smo mi od zaključka kako se igre, recimo, ne smiju kategorizirati na dobne skupine. To je stvar koja je zapravo vrlo korisna kada, na primjer, netko tko nije gamer planira kupiti svojem podmladku igru za poklon. Ono što nas najviše brine su ljudi koji se sustavno zalažu da neke igre budu objavljene ili ne.

 

Najrigorozniji zakoni za kontrolu objave naslova mogu se pronaći u Australiji gdje su, recimo, neke igre doslovno zabranjene. Tako recimo Australski gameri  ne smiju prismrditi Soldier of Fortune serijalu, dok je Grand Theft Auto prošao kroz filtriranje, ili  po naški, kastraciju, prije izlaska na police. Tako ste, ako živite tamo, dosta dugo bili pošteđeni od korumpirajućih referenci na drogu i seks, kao i gomilu scena gdje je zaključeno kako „su neprilagođene za igrače od 15 godina“. Uglavnom, mogli bismo nastaviti nabrajati igre koje je njihov Interactive Entertainment Association of Australia (ili IEAA) cenzurirao iil kompletno maknuo sa polica, no poanta je da je to sve uzrokovano oprečnim zakonima.

 

Rat, smrt, strahota, cenzura

 

Naime, za razliku od drugih mjesta, Australci nemaju 18+ rejting za igre zato jer sličan sustav već postoji za filmove. Kako ne bi zbunjivali gledatelje i mučili se sa izradom dva odvojena sustava koja dijele stvari na one prikladne za maloljetnike i punoljetnike, odlučili su napraviti genijalni potez. Napravljen je sustav za filmove, a onaj za igre dobio je maksimalnu vrijednost od +15M. Što to znači je da po Australskom zakonu ne postoji kategorija za igre koje sadržavaju elemente namjenjene osobama iznad 18. Umjesto toga, čini se, bilo je jednostavnije zaključiti kako je maksimum nasilnih i „neprikladnih“ igara onaj gdje roditelj igra sa svojim petnaestogoišnjim djetetom, dok se sve ostalo može ići slikati. Tako su očiti natjecatelji poput GTA, Postala 2 i legendarno lošeg 50 Cent: Blood on the Sand dobili cenzuru ili „ban“. Službeni popis ovoga zvuči kao popis za špeceraj: droga, droga, seks i droga, droga, puška koja ubije nekoga, droga.

 

Eh ti Autrsralci. Nije ni čudo da im je zakon u k....

 

Definitivni prvaci svijeta u bizarnim cenzurama u igrama su Nijemci. Njihov zakon o distribuciji video igara relativno je jednostavan, a pooštrio se otprilike nakon tragedije slične onoj u Columbineu (par poremećenih klinaca propucalo kolege u školi). Njihov popis zabranjenih igara relativno je jednostavan i tiče se svega što u sebi ima ili posjeduje reference na nacističke križeve. Realno gledano, smatramo da im ideja nije loša, s obzirom da je ovakav potez dijelom i stvar public imagea jer – što bi bilo da Nijemci mali igraju igre pune puc puca i zločestih nacista? Pa jesemti bigulicu, za 5 godina imali bi novog Hitlera koji bi, prema našim stručnim pretostavkama, trebao izgledati kao ovaj iz clipa. Prerhodnu rečenicu shvatite kao čistu satiru i zezenaciju koja nema veze sa politkom. Hvala.

 

Abnormališen!

 

Najnoviji primjeri lokalizirane cenzure obično se tiču kontroverza vezanih uz političku i ratnu situaciju u nekim dijelovima svijeta. Konkretno, najnovije zvijezde prodaje igara „provokativnim temama“ su Call of Duty: Black Ops i novi Medal of Honor. Ove se igre, za razliku od naslova koji su bili cenzurirani zbog konkretnih razogla (tipa eksplicitno nasilje i seksualne tematike), doslovno forsiraju svoj sadržaj kako bi u određenim krugovima pobudili potrebu za „zabranjenim voćem“. Po nama, čitav koncept iza ubacivanja Talibana u igru je ništa drugo nego reklamiranje. Naime, očito je da su kontroverzne frakcije ubačene u pucačine kako bi se pisalo o njima. Tako bi, konkretno, inducirali GTA sindrom (što su dijelom i uspjeli), te se počeli povlačiti po vijestima „zato jer su bili zločesti“.

 

Eh ti nestašni Crni Opsi

 

Ono što želimo reći je da cenzura u igrama postoji isto kako je prije postojala cenzura filmova. Ništa se ne mijenja osim glumaca. Realno gledano, neke igre zaslužuju biti maknute i njihovi autori osuđeni (konkretan primjer je recimo simulacija konc-logora). Međutim, većina takvih low-budget naslova je osuđena na opskurnost, pa se zbog toga niti ne trebaju spominjati. Velika većina mainstream naslova koji su u određenim zemljama prošli kroz jednu ili drugu vrstu cenzure se, kao što vidimo iz primjera, uglavnom svode na abnormalne zakone vezane uz distribuciju medija ili „intrigantnu“ povijest.

 


Poanta je u tome da se neke zemlje drže određenih moralnih smjernica koje nalaže zakon o distribuciji digitalnog medija, te se (ne zbog glasa gamera, jer lokalni igrači cenzuru ne mogu smisliti) svaka igra provlači kroz rigorozne preglede prije nego što dođe na police. Rješenje problematike „adaptacije“ igara dosta je komplicirana stvar, iako bi se – realno gledano, moglo i bez nje.

 


Ipak, kako bismo dokazali da nismo loši momci, te da se slažemo sa svima koji igre komadaju do razine gdje svakom normalnom čovjeku ubiju volju za startanjem, odlučili smo napraviti nekoliko vlastitih primjera gdje ostatak svijeta spašavamo od nepodobnih sadržaja.  U igrama.

 

Primjer 1.) Simsi

Prvi u popisu su Simsi. Općenito je poznato da gamad u toj igri nešto previše pije, puši, drogira se i slično. Sukladno tome, odlučili smo napraviti PG verziju u kojoj je, za razliku od dijelova gdje se Sim kupa u kadi, apsolutno sve zablurano. Stalno.

 

Ah, ti Sex & the Simsi... Sve ih treba zabraniti, sve!

 


Primjer 2.) Bomberman

Drugi na listi je Bomberman. Zbog previše asocijacija na teroriste i slične babaroge Američke nacije, odlučili smo maknuti bombe i zamjeniti ih sa  - ničime. Prema prigovorima igrača rekli bi da igra ne funkcionira ako se iz nje makne glavna mehanika, no mi znamo bolje.

 

Horror, oh kakav horror! Oh, čovječanstvo...

 


 

Primjer 3.) Gran Turismo

Gran Turismo je sljedeći konkurent na popisu nepodobnih naslova. U njemu smo neobzirnu i prebrzu vožnju zamjenili nečim prihvatljivijim. Umjesto brzih automobila na ekranu će se dva sata vritti snimke nestašnih životinja. U originalnoj ideji smo mislili ograničiti brzinu na 40 km/h i sve staze svesti na jednu beskonačnu ravnu tračnicu, no bili smo uvjereni kako bi to previše utjecalo na igrivost. Uostalom, tko vozi aute u ovo doba – za vrijeme recesije potrebno je štediti energiju i koristiti javni prijevoz.

 

Gran Turismo 6 u svom punom sjaju

 

 

Primjer 4.) God of War 3

Svakom poštenom mladiću/djevojci posve je jasno da je God of War 3 idealan kandidat za cenzuru. Ovaj put za zbilja. Pogotovo one njegove scene egzekucije koje bismo zamijenili sa nečim puno ljepšim. Npr., sa komplimentima! Tako je, Kratos bi umjesto da nekom bogu od očiju napravi pekmez, o istima pjevao hvalospjeve. "Oh, kako imaš krasne oči. I smeđe! Trepćeš li sa njima često?" A umjesto da Herkulovu glavu pretvori u neindetificiranu kašu, Kratos bi s njim u našoj inačici - otišao na kavu. Bez kofeina, of kors!

 

Fuj to gledat!

 


Primjer 5.) Tetris

Ne trebamo objašnjavati zašto bi cenzurirali Tetris, zar ne? Ajde, ali samo kratko - svako učen može razaznati da je Tetris podlo djelo prljavih KGB-ovh zločinaca čija je jedina svrha "omađijavanje" šireg puka. Zako ga treba u potpunosti zabraniti. I pritom "ukloniti" njegove autore. A kad smo već krenuli, zašto ne ukloniti i cijelu zemlju iz koje je ovaj gadni plod đavolje utrobe i originirao...? To bi pak mogao riješiti jedan masivni termonuklerani udar, slažete se? Moskva, baj, baj! Da, da, to je pravo rješenje. Okej, svijet kakvog poznajemo pritom će nepovratno nestati, ali će barem Tetris biti - cenzuriran! Živjeli.

 

Human Tetris - neosporno đavolje dijelo koje treba čim prije baciti natrag u ponore pakla!

 

Nego, što VI mislite o svemu ovome???

 

Sve o temi:

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije