http://playtoy2.tportal.hr/playtoy

RAT KONTROLERA

Sukob titana - Kinect protiv Movea

KA_Move
Vrag je pušten iz vreće. Nove generacije motion-kontrolera su na polici, a pitanje tjedna je – što mi mislimo o tome?

Pošast pod imenom kontroliranje pokretom započela je prije nekoliko godina izlaskom Nintendove nove konzole. Nintendov Wii jednostavno je predstavljao kulminaciju firmine radne filozofije. Pod ovime, jasno, govorimo o dobrom starom – hardver ispred softvera. Da, znamo da stotine vlasnika Wiija priprema smrtne prijetnje za našu redakciju, no budimo realni – dobri naslovi ne nadmašuju broj loših naslova. Ni blizu, dapače. Štoviše, ako malo sagledamo presjek igara u ponudi, ono što oduzima dah uglavnom dolazi iz samog Nintenda. Ostalo se uglavnom svodi na prosječne ili katastrofalno loše igre. Ipak, Nintendu puca spolovilo na to što im se igre ne prodaju. Njihov glavni izvor prihoda je prodaja hardvera. I vjerujte nam kada vam to kažemo – oni su najveći umjetnici u tom polju. Izašao je novi Mario Kart? Ne brinite, imamo plastični volan. Resident Evil railway shooter? Imamo plastični mitraljez. Osjećate se debelo? Ne brinite, imamo Wii Fit. Lista se nastavlja, u principu. Jedina stvar koju se da zaključiti u svemu ovome je da Wiijev proizvođač jako dobro zna svoj posao – te jako dobro zarađuje na njemu.

 

Wii Fit... najbolja stvar ikad.


Druga stvar koju je Wii donio u mainstream je takozvani konzolaški casual gaming. Casual gaming je, prema nama, vjerojatno najgora stvar koja se gaming industriji desila. To mišljenje, dakako, proizvođači ne dijele s nama, budući da se dotična vrsta igara dosta dobro prodaje. Casual gaming uglavnom puca na mame, tate i načelno hrpu polusposobnih amatera koji ne znaju koji dio kontrolera ide prema gore. Rezultat tog, nazovimo ga, pokreta su abominacije poput Cooking Mamma serijala – igara koje niste sigurni biste li ih igrali ili mljeli u sokovniku.

 

Kada igre zaista postanu hardcore!

 

 

Hardcore naslovi koje ćemo zaista pamtiti su Super Mario Galaxy, Zelda i prvi Wii Metroid (onaj od Team Ninje je sranje). Ok, Mario Kart, Mario Soccer i Smash Brothersi također se ubrajaju među jako dobre igre. Ostatak su, osim Rabbidsa i Guitar Heroa, uglavnom slabe igre. Zbog čega ovo sve nabrajamo? Zbog toga, dragi naši, jer se dobre motion based igre može na prste nabrojati. Development kvalitetnih naslova koji koriste kretnju kao glavnu metodu kontrole je izuzetno težak. Naime, dosta je komplicirano napraviti igru koja korištenje kretnji u sebe uklapa besprijekorno dobro. Problem nastaje kada mrdanje WiiMoteom smeta igraču tijekom igranja te ne daje osjećaj besprijekorne integracije. Keč u svemu tome je da je kontroliranje kretnjama u kombinaciji s klasičnim kotrolama u konačnici - neprirodno.

 

 

Mamice?

 


Ipak, gaming industrija se ne temelji na ljubavi, već na zaradi. Sukladno tomu, samo je bilo pitanje vremena kada će Microsoft i Sony odlučiti pogledati kako Nintendo radi stvari te sami izraditi periferije koje slijede Nintendovu hardversku filozofiju. Jer znate, jedna stvar je dobro prodati softver. Poanta je konstantno prodavati i hardver. I tako, nekoliko godina nakon izlaska Wiija, izašle su još dvije abominacije koje će vas tjerati da mlatarate dok igrate. Glavna razlika između dotičnih je ta što uz Sonyjev kontroler izgledate kao debil, a uz Microsoftov kao kompletni debil.

 

Vjerovali ili ne, igraju Halo Reach...

 

 

Pa, sa startne pozicije tradicionalnih igrača koji igre vole igrati držeći kontroler u rukama, oba kontrolera su trapavi noviteti. Zaboravite onu recenziju gdje Krešo tvrdi da je Move fenomenalan. U teoriji, zapravo sasvim u teoriji, za par mjeseci bi Move mogao imati par naslova koji nisu katastrofalna integracija hardvera (poput onog groznog borilačkog naslova koji ni Danny Trejo nije mogao spasiti) ili railway shooteri. Glavna prednost koju Move ima ispred Kinecta je činjenica da komplesnije radnje možete bez problema raditi koristeći kontroler. Razlog tome je emulacija Wiimotea i nunčake gdje, u konačnici, imate desetak gumba i D-pad. Upravo zbog toga hardcore gaming do neke mjere ima budućnost u obliku igara napravljenih za Move. Kao što smo već jednom spomenuli, problem s motion-kontrol igrama je što se u svojoj najboljoj inačici jednostavno suočavaju s glavnim problemom koji sapliće motion gaming – a to je precizno kontroliranje.

 

Kada kontrole ne rade kako spada, LJUDI GINU!

 


Problem s Kinectom, po tom pitanju, leži u tome što je senzor, u principu, smeće. Kut registracije kamere je smiješno uzak, za početak. Kao drugo, kako biste uspješno igrali, većinu igara morat ćete pokretati dok stojite, s obzirom na to da Microsoftovo čudo ima dosta problema s registracijom vašeg tijela ako sjedite. Nadalje, tu imamo i problem s registracijom pokreta u pokretno-intenzivnim naslovima. U principu, ako radite hrpu pokreta jako brzo, postoji problem da vas kontroler neće registrirati, da će se vaš lik u igri postaviti u apstraktni joga položaj i pobrati metak/šaku/zid/ciglu/yugo/mač/tane/kokoš u glavu. To zna biti poprilično loše, s obzirom na to da je logično očekivati od kontrolera da bude 99% precizan. Dance Central, Harmonixova jako dobra simulacija plesa, za sada je jedini naslov koji nije podbacio. Ovo je zapravo demonstracija kako je moguće napraviti dobru igru za Kinect. Međutim, ono što ljudi zanemaruju je da je ples kao takav ekspresivna vještina koja zahtjeva malo izražajnije geste – koje Kinect zahvaljujući njihovoj formi jako dobro prepoznaje.

 

Igra je bolja od uvoda. Just sayin'...

 


Move je, u drugu ruku, za sada relativno mlohav što se hardcore naslova tiče. Par igara koje do neke mjere predstavljaju dobar start za Sonyjev kontroler su remiks Heavy Raina i RE5 Gold Edition koje u svojoj novoj verziji koriste motion-kontrole. Ostatak naslova je trenutačno poprilično jadna kolekcija mini-igara i railway shootera. U drugu ruku, Microsoft se trudi. Zaista se trudi. Njihov startni lineup igara definitivno je velik. Međutim, kvaliteta dotičnih je sasvim drukčija priča. Primjerice, Sonic Free Riders igra je koja je doslovce napravljena s hrpom ravnih staza koje kompenziraju činjenicu da svog lika ne možete kontrolirati da se na glavu postavite (doslovce, ponekad). U konačnici, velika prepreka koju Kinect sam sebi postavlja je mogućnost korištenja. Naime, dobar dio igara zahtjeva čudan položaj tijela i/ili jako dobru kondiciju kako bi se igrao dulže od 45 minuta. Dapače, kao što smo to već spomenuli, dobar dio naslova inzistira da stojite umjesto da sjedite. Što to u idealnom svijetu znači je da više nećemo imati debelih gamera jer će se svi istesati u stasite osigurače budućnosti svjetskog genetskog zdravlja. U realnom svijetu to znači tisuće slučajeva istegnutih mišića, ozljeda leđa, slomljenih kutnih garnitura, prevrnutih stolića, razbijenih televizora i traumatiziranih kućnih ljubimaca.

 

Zamislite ovo... SAMO BEZ ŠTAPA.

 

 

 Još jedan problem s Kinectom je prostor koji vam je potreban za igranje. Za mlataranje će vam trebati minimalno 2,1 metara prostora ispred kamere. Pod tim mislimo – bez stolića, bez fotelja i slično. Kao drugo, nadamo se da nemate kućne ljubimce koji bauljaju okolo, jer poznato je da zbunjuju senzor. Ako nemate problema ni s jednom od tih problematika, svesrdno preporučujemo da ubodete Kinect. Naime, kontroler je stvarno super, a trenutačno ima čak jednu kompletno novu igru koja je dobra (što je za 1 bolje od Sonyja koji trenutačno nema ni jednu novu igru koja je dobra).

 

Puc puc

 


Što se Movea tiče, on je poprilično čudna biljka. Kombinirajući tehnologiju registriranja kretnji kontrolera pomoću EyeToy kamera i klasični set kontrola poput Wiimote+nunchuck kombinacije, ovaj kontroler je najbliži rođak Nintendova kontrolera ikad. Jedini problem kod njega je što je izašao nekoliko godina nakon Wiija, a koristi zapravo dosta sličnu tehnologiju. Osjetljivost je ovdje, dakako, neupitna – pogotovo uzmemo li u obzir da je kontroler relativno precizniji od Wiijevog. Problem s Moveom je taj da Sony od njega namjerava napraviti više nego što on zapravo je. Realno gledano, Move je Wiimote za Sony Playstation 3. Ono što Sony želi da on postane je laserski Isus s minigunom. Čim prije Sony shvati da je najbolje držati se Rabbids klonova i hardcore naslova, tim će sam kontroler postati bolji. Što se trenutačne ponude naslova za Move tiče, oni su naprosto grozni. Skoro ni jedna 'nova' igra osim Time Crisisa (koji je, pogodili ste, railway shooter) nije dobra. Da stvar bude tužnija, 'sportski' naslovi za koje ćete pljunuti dosta love su zapravo ekvivalenti onoga što s Wiijem dobivate besplatno. Jedina iskupljujuća opcija za taj kontroler je potencijalna i rado obećavana integracija u poznatim franšizama. Pod time mislimo na God of War, Uncharted, Killzone (što je do neke mjere potvrđeno) i inFamous.

 

 

Molimo Boga da ovo ne upropaste...

 

 


A sad na brojke. Kako trenutačno stvari stoje, Kinect se puno više prodaje od Movea. Do neke mjere jasno nam je zbog čega stvari stoje tako kako stoje. Broj dobrih naslova za Kinect u usporedbi s onima za Move je beskonačno puta veći (0 na Moveu, 1 na Kinectu), ekipa puši novitete, a pola milijarde Microsoftovih dolara investiranih u marketing rade ono što rade. Što se Movea tiče, rado bismo napisali neku ohrabrujuću izjavu o dolazećem porastu prodaje, sporom startu i slično – no jednostavno ne vidimo razloga za to. Move se prodaje slabije od Kinecta, kinect ima više dobrih igara i to je to.

 

Dobar početak, slab završetak...

 


Sad, ako nas pitate treba li kupiti Kinect ili Move – odgovor je vrlo jednostavan: zavisi što imate ispod televizora. Oba kontrolera su jako, jako kratko vrijeme na tržištu, a jedan simulator plesa nekako nam ne daje pretjerani uvid u masivnu lepezu naslova koje na Kinectu možemo igrati. Ukratko, ako baš morate kupovati kontrolere, uvjereni smo da ste zapeli za onaj koji izlazi na vašoj konzoli. Čisto sumnjamo, naime, da će netko prodati Playstation 3 kako bi kupio Xbox360 i Kinect. Realno gledano, smatramo da ni jedan od kontrolera neće prouzrokovati revoluciju u gamingu. Štoviše, mislimo da će i jedan i drugi imati istu popularnost kao EyeToy i mikrofon za Singstar - dominirat će u svojoj uskoj niši gaminga. Predstavljaju li oni neku revoluciju? Nipošto – obje periferije ubijaju hardcore gaming i kao takve samo pokušavaju PS3 i Xbox360 pretvoriti u next-gen Wiijeve. Ako za pola godine stvari budu drukčije, bit ćemo iskreno obradovani (jer realno, i nama se ponekad igraju Motion igre – pogotovo nakon litre Jegera i nekoliko pivi) te ćemo objeručke prihvatiti revoluciju u gamingu. Do tada, hvala – ali ne, hvala.

 

 

Komentari

Komentiranje članaka dopušteno je samo registriranim korisnicima. Da biste mogli ostaviti svoj komentar, trebali biste se prijaviti kao registrirani korisnik. Za prijavu koristite link "Prijavi se" u gornjem desnom uglu stranice. Ako nemate korisničko ime, molimo vas da se registrirate koristeći link "Registriraj se" u gornjem desnom uglu portala.
 

Prednarudžbe bez pokrića

Prednarudžbe bez pokrića

Zbog čega ljudi pri kupnji igara ne bi smjeli nasjedati na jeftine pre-order bonuse saznajte u najnovijoj Gamereport temi tjedna

opširnije